ipnoza je jedna od malobrojnih riječi koja istovremeno pobuđuje interes i strah. Iskustvo me je naučilo da je negativna konotacija te riječi češća od pozitivne, kao i da se se pojam hipnoze nerijetko smatra čarobnim štapićem koji će riješiti neki problem u trenutku. To i nije toliko čudno kad se uzme u obzir kako nam se hipnoza predstavlja.

       Na temelju čega prosječan ćovjek donosi svoj stav o hipnozi? Gledajući televizijski show u kojem hipnotizer na sceni navodi ljude da od sebe rade budale; kako na cesti nasumično odabire nepoznatog čovjeka kojem zahvali što mu je pričuvao ključeve od auta, a ovaj mu preda ključeve svog auta; kako podiže na kladionici dobitak s listićem koji nije dobitan; može dobiti na mail video clip u kojem grupa ljudi pod hipnozom osoba da su im stolice seksualni partneri; može pročitati u novinama članak o pljački pomoću hipnoze. Vjerujem da je poanta jasna.

       Logično je da ne treba puno razmišljati otkuda toliko negativne percepcije i straha na sam spomen te riječi. A čak i kad se taj strah i nepovjerenje prevaziđu, opet se nailazi na puno prepreka. Razni mitovi o hipnozi koji su produkt filmske industrije, stripova, crtića podpiruju strah da je hipnotizirana osoba zapravo u vlasti onoga koji ju je hipnotizirao, da postoji mogućnost potpune manipulacije,ili nepostojanja sjećanja na samu hipnozu, i sl.

       Nakon takvih iskustava taj strah od hipnoze može se razumjeti, ali odluka odluka hoće li taj strah postati granica našeg razumijevanja hipnoze ipak je samo naša.

       Vjerojatno se sad pitate što je iza te granice? Odgovoriti ću da su iza te granice jedna vrata. Vrata koja vode naš nesvjesni um; u beskrajna neistražena prostranstva ljudskih potencijala.