ao malima često su nam pričali priče, a onda smo odrasli i priče su postale zabava za djecu; nebitni artefakti prošlosti; dijelovi djetinjstva koji nestaju iz naših sjećanja, a nerijetko i uspomena. Priče su postale nebitne.

       No, jesu li zaista nebitne?

       Ja bih rekao da nisu, već da su nešto naljepše i najvažnije što je ikada smišljeno jer priče nam omogućavaju da se identificiramo s neznanim junakom kojim se priča bavi i zajedno s njim prođemo teškoće, vodimo dijaloge, rješavamo probleme i učimo. Upravo s tim suputništvom mi možemo naučiti nešto o sebi, o svojim teškoćama, svojim problemima, svojim izazovima, pa i naći inspiraciju za rješenje ili odgovor na neko pitanje. Priča nam svojim metaforičkim izričajem omogućava da u njoj pronađemo nešto za sebe neovisno o tome što je u njoj vidio onaj tko ju je smislio. Metafora nam pruža mogućnost unikatnog razumijevanja i zato više ljudi istu priču može doživjeti na različite načine, pa zato ista priča može pomoći različitim ljudima s razliitim problemima.

       Osobno sam napisao mnogo terapeutskih priča za djecu i odrasle, a još ih više samo ispričao i pustio da same krenu u svijet, pa bih sad mogao puno pisati o pričama, no umjesto toga ostavljam nekoliko inspirativnih priča da govore same za sebe.

       A za sve koje zanima više, u pripremi je posebna web stranica samo o pričama, pa će uskoro imati prilike još čitati o tome.