svijetu postoji nekoliko stotina psihoterapijskih pravaca koji polaze od različitih ideja razumijevanja i funkcioniranja čovjeka, a temelje se na različitim teorijskim postavkama. Razlike između njih je skoro pa nemoguće opisati; od onih čije su teoretske postavke toliko rigidne da se ne dopušta ikakvo odstupanje od istih, pa do onih koji teže integraciji raznih pravaca ili njihovih segmenata. Granice unutar kojih pojedini pravci grade svoja razumijevanja beskrajna su; od bihevioralnih koji isključivo mijenjaju ponašanje, pa do onih koji uzroke traže u prošlim prošlim životima ili nezavršenim situacijama naših predaka. Usudio bih se reći da je mašta jedina granica kada su psihoterapijski pravci u pitanju.

       To nas naravno dovodi do pitanja koji je psihoterapijski pravac najbolji. Iako izreka da svatko svoga konja hvali u svijetu psihoterapije dolazi do punog izražaja, to je zapravo najmanje bitno. Efikasan odnos u psihoterapijskom radu leži u odnosu koji stvore klijent i psihoterapeut, sam pravac koji je psihoterapeut završio najmanje je važan (cca 1%).

       U tom odnosu obje su strane samo ljudi, sa svim svojim idejama, iskustvima, znanjima, a to je upravo ono što je nemoguće isključiti i naravno da će o nebrojenim faktorima, neovisno o tome koliko oni bili nevidljivi, ovisi stvaranje nekog odnosa. A kako je psihoterapija ipak odnos u kojem se otvaraju mnoga vrata i lome mnoge granice, kvalitetan odnos u kojem vlada sigurnost i povjerenje temelj su iste.

       Zato kad se odlučimo na psihoterapiju uz sva iskustva i preporuke koje skupimo, uvijek trebamo imati na umu našu osobnost i individualnost. Ako nam netko jako nahvali nekog psihoterapeuta i njegov rad, a nama on jednostavne ne legne, to ne znači da nešto nije u redu s nama; to samo znači da smo drukčiji od osobe koja nam je tog psihoterapeuta preporučila. U takvim situacijama možemo ostati raditi s njim i nakon nekog vremena možda promijeniti mišljenje (jer odnos se ipak gradi i mijenja) ili i otići dalje. To je potpuno normalna pojava.